Svim ljudima kojima bi ovo moglo zvučati važno ili barem smisleno/značajno,
Poštovani,
Negdje sam (vjerujem) pročitao da se ’’u prahu/prašini rata rađaju heroji’’. Ali, šta je to rat? Zaista ne sumnjam u definiciju koju je dao veteran Drugog svjetskog rata, rekavši (parafraziraću): ’’Buka. Užas. Prljavština. Smrad. To je rat.’’
Ali, može li biti da se ratovi vode i na različitim frontovima? Može li biti da ljudi i u mirno doba osjećaju užas, buku i tome slično? Neki osjećaju, očigledno je da osjećaju.. Ipak, ako stvari nisu (fizički) očigledne, da li ih možemo automatski smatrati nestvarnim? Ako možemo, šta onda znači kada čitamo o raširenom i galopirajućem stepenu samoubistava među mladima, kao i o rasprostranjenosti mentalnih bolesti medju njima (što je, inače, najnoviji fenomen današnjice)? Zar ti mladi ljudi nisu usred najstrašnijeg rata? Zasigurno, mi ne možemo iskusiti taj užas i buku, smrad i prljavštinu kroz koju oni prolaze… ali za njih, rat je stvaran. Najstvarniji. Najstrašniji.
Pa, da li nas je zaista briga za to, i ako jeste: šta možemo učiniti da poboljšamo položaj mladih? Pazite: i zdravim mladim ljudima je potrebna pomoć, bilo da je u pitanju njihov zanat, njihova perspektiva, društveni život i veze.
Pokušaću da vas vodim kroz misaoni eksperiment.
Ilustracije radi, pretpostavićemo da postoji neka mala zemlja, u ne previše popularnom dijelu svijeta. Perspektiva mladih u ovom ‘dijelu svijeta’ nije toliko sjajna (bar ne nužno, zbog tamošnje ekonomske i političke situacije). Da bi ovo učinili još izazovnijim, recimo da cijela ta regija ima istoriju građanskih ratova čiji se efekti snažno osjećaju i dan danas. Pa, zašto da ne dodamo i razjarenu svjetsku pandemiju da bi sve začinili još više? Na kraju, pretpostavićemo da u tom regionu živi nekoliko posvećenih i entuzijastičnih ljudi koji su spremni da se žrtvuju za veće dobro. Oni su majstori svog zanata i bili bi više nego sretni da pomognu mladima. Naravno, imali bi mnogo finansijskih i logističkih izazova, pa ćemo pretpostaviti da bi im nekoliko posvećenih lokalnih i međunarodnih organizacija pružilo finansijsku i / ili drugu vrstu pomoći.
Zapitajmo se sada: Da li je zapravo moguće (praktično govoreći) da ovaj tim ljudi / institucija započne taj proces uprkos svim poteškoćama? Zar nije praktičnije ili čak „razumnije“ ostaviti to za sljedeću godinu, kao što je i učinjeno mnogo puta ranije? Da li bi uspjelo kada bi pokušali? Šta bi dobro to uopšte donijelo? Šta bi to na kraju značilo; kako se uopšte može poboljšati barem minut života mladih?
Pa, znate šta: više ne moramo da „zamišljamo“ (ostavićemo to Džonu Lenonu, kako i treba). Ovo se već dogodilo ili, tačnije, proces (proces je ovdje ključna riječ) je uspješno započet na sjajan način i završen sa divnim rezultatima, uprkos svim poteškoćama! Stvoren je Balkan Youth Jazz Orchestra, održane su probe, originalni repertoar je izveden na dva zasebna koncerta u Crnoj Gori! A ako se pitate kako su se ovi kompozitori i muzičari koji žive u 7 različitih zemalja regiona slagali, pokušaću to da opišem na sljedeći način (kao neko ko je bio tamo):
Osmijesi. Radost. Emocije. Prijateljstvo. Poštovanje. Solidarnost. Gostoprimstvo. Nada. Povjerenje. Ljubav. To je Balkan Youth Jazz Orchestra!
Vjerujem da je sve ovo što sam naveo samo početak, jer će uspjeh i nastavak ove divne priče unijeti sve ove vrijednosti u živote mnogih mladih (i džez i klasičnih!) muzičara koji tek dolaze.
U tom smislu, i u završnici, dozvolite mi i da stavim akcenat na napor koji su uložili mentori i organizatori ovog projekta, bez čije snage i posvećenosti se ništa od gore navedenog ne bi moglo ni zamisliti.
A kada se, mnogo godina kasnije, budemo vratili ovom proljeću (i činjenično i metaforički), gledajući muzičare na čije je živote pozitivno uticao (ako ne i transformisao) Balkan Youth Jazz Orchestra, koji je organizovan zahvaljujući nekolicini posebnih ljudi, rado ćemo pozajmiti još jednu rečenicu/repliku iz Drugog svjetskog rata, itekako svjesni da ove ljude (opet) najbolje opisuju “njihova odvažnost i njihova predanost. Nikada na polju ljudske * kulture * toliko ljudi nije toliko dugovalo tako malom broju ljudi.”
Uz najveće poštovanje,
Vladimir Botev, kompozitor