Završni događaj druge faze projekta Jazz France Balkans Network održan je u Dižonu od 12. do 15. maja 2026. godine, okupljajući džez muzičare, novinare, istraživače, džez edukatore, studente, producente festivala, prestavnike opština, diplomate i druge.
Dvodnevna konferencija o džezu započela je 14. maja u Staroj gradskoj sali srdačnim dočekom gđe Lidi Pfander, opštinske savjetnice za Evropu, partnerske gradove i međunarodne odnose, a nastavila se inspirativnim uvodnim predavanjem gospodina Endrua Rida, direktora organizacije Jazz in Europe.
Sa zadovoljstvom objavljujemo cio govor gospodina Rida na našoj veb stranici, uz njegovo ljubazno odobrenje.
“Dozvolite mi da na samom početku uputim iskrenu zahvalnost – Gradu Dižonu, organizatorima i mreži Džez Francuska Balkan na pozivu. Stvorili ste nešto posebno ovdje. Prostor u kojem se muzika, dijalog i saradnja zaista prožimaju. A to nije mala stvar. To je prava rijetkost. Zato vam hvala na tome.
Danas želim da vam govorim o dvijema stvarima koje će prožimati sve što ću podijeliti sa vama. Prva je otpornost i poremećaj – ideja da se džez oduvijek mijenjao, te da biznis koji ga prati takođe mora da se mijenja.
Druga je saradnja, integracija i pravičnost – ideja da je otpornost moguća samo kada su obje strane ovog posla u ravnoteži, i kada postoje jednake šanse za sve: umjetnike, menadžere, izdavačke kuće, platforme i javne institucije. Sve o čemu ću danas govoriti povezano je sa ta dva stuba. Imajte ih na umu.
Evo i zašto ove teme za mene nijesu apstraktne. Mir, obrazovanje, žene u džezu, mediji – to nijesu teme o kojima sam čitao u nekom tamo izvještaju. One su dio stvarnog života muzike. Sve su međusobno povezane. A mediji u tome igraju posebnu, kohezionu ulogu – oni šire ideje, glasove i priče preko granica na način na koji to ništa drugo ne može.
A kada već govorimo o ženama u džezu, mogli bismo se zapitati: kada ćemo početi da viđamo više žena na političkim liderskim pozicijama? Jer upravo se tamo donosi većina pravila. Ali, vratiću se na to.
U muzičkoj industriji sam već četiri decenije. Počeo sam u Melburnu sedamdesetih godina prošlog vijeka. Od tada sam prošao kroz izvođaštvo, snimanje, turneje, produkciju i rad u muzikom biznisu. Sve redom. To iskustvo me naučilo da velika muzika dostiže svoj puni potencijal samo kada je podržana saradnjom, integracijom, jednakim šansama za sve i čvrstom posvećenošću tim principima. Iskreno vjerujem u to. Zdrava scena mora biti okrenuta prvenstveno muzičarima i građena od temelja prema vrhu – a ne da bude sistem nametnut odozgo, vođen isključivo profitom.
Zato mi dozvolite da postavim temu za danas. Džez je za mene oduvijek bio više od žanra. To je jezik razmjene, povjerenja i povezivanja. Način da se konflikt, razlike i promjene pretvore u zajedničku kreativnost. Zato je ova konferencija važna. I zato će otpornost, disrupcija, saradnja i pravičnost biti naši vodiči u narednom periodu.
PRVI STUB: PROMJENA KAO POGONSKO GORIVO DŽEZA
Želim da se osvrnem na nešto što bi trebalo da bude očigledno, ali i dalje zatekne mnoge nespremne: suština džeza je oduvijek bila promjena. Zapravo, kada malo bolje pogledate, kompletna muzička industrija se oduvijek zasnivala na promjenama. Promjene u samoj muzici uglavnom su vođene kreativnošću i društvenim transformacijama – to važi za sve dobre umjetničke forme. Međutim, promjene u muzičkom biznisu uglavnom diktira tehnologija, i ona oblikuje način na koji ljudi otkrivaju muziku, kako joj pristupaju i, što je najvažnije, kako je konzumiraju. Tako je oduvijek bilo. I tako će uvijek biti.
Ako pogledamo samu esenciju džeza, ovaj žanr je gotovo nemoguće definisati, osim kroz tvrdnju da se zasniva na neprekidnom toku promjena i prilagođavanja. Džez je nastao iz stalnog prožimanja različitih kultura. On nikada nije bio statičan. Uvijek će biti u pokretu. Neki ljudi se kreću zajedno sa njim. Neki ne. I to je u redu. Ali muzika ne čeka nikoga. Navešću vam primjer – ljudi govore da je „džez mrtav” još od 1940-ih. Štampa je tvrdila da je džez „umro” kada je Parker svirao bi-bap (bebop). Džez je ponovo „umro” sa Ornetom Kolmenom i albumom slobodnog džeza (Free Jazz) Erika Dolfija: Džon Tajnan je to eksplicitno naveo u svojoj recenziji sa nula zvjezdica u magazinu DownBeat. Moj otac je vidio njegovu smrt kada je izašao album Bitches Brew Majlsa Dejvisa. A iz pouzdanih izvora znam da je džez „umro” i 2000-ih, kada je na North Sea Jazz festivalu nastupio Fil Kolins!
Svaka velika prekretnica izaziva talas panike. Svaki put. Ali muzika zapravo nikada ne prestaje da se razvija. Ona samo nastavlja dalje, kao i posao koji je prati. Džez je uvijek u pokretu. Kao i biznis. Evo rečenice za koju želim da se držite, jer ću se vratiti na nju: „Nije važno kuda džez ide, sve dok sa sobom nosi tradiciju.”To je srž prvog stuba o kojem želim da govorim – promjena je pogonsko gorivo džeza. Pogledajmo biznis stranu. Tokom svoje karijere vidio sam kako mnogi poremećaji dolaze i prolaze. Svjedočio sam tome kako je CD „ubio” gramofonsku ploču (da bih doživio da ploča ubije CD 20 godina kasnije). Vidio sam kako je program Pro Tools promijenio način na koji stvaramo albume, u velikoj mjeri izmjestivši kreativni proces iz studija u spavaće sobe.
Bio sam svjedok uspona interneta i Napstera, koji su uništili percepciju vrijednosti snimljene muzike, da bi se potom pojavio Stiv Džobs i „popravio stvar”, odredivši vrijednost muzike na 99 centi po pjesmi. Nakon toga sam vidio dolazak Spotifaja (Spotify), koji je dodatno obezvrijedio muziku modelom „sve što možeš da pojedeš” za deset dolara mjesečno. Ali svaki put, industrija i muzika su se prilagodile i preživjele – iako ne uvijek na načine koji su se umjetnicima dopadali.
Sada se nalazimo na pragu sljedeće velike tehnološke revolucije: vještačke inteligencije (AI). Vještačka inteligencija mijenja način na koji se muzika stvara, promoviše, otkriva i monetizuje. Ovo nije izolovan događaj. To je dio istog obrasca koji viđamo iznova i iznova. Zato želim da vam ponudim drugačiji pogled na stvari: umjesto da disrupciju posmatrate kao krizu, gledajte na nju kao na stalnu karakteristiku muzičkog biznisa.
Htio bih da vam ispričam nešto o svojoj dobroj prijateljici koja sada vodi kompaniju za licenciranje muzike u Norveškoj. Ona je nekada bila izvršni direktor u EMI-ju i čuva zapisnik sa kriznog sastanka te kompanije povodom pojave Napstera i pitanja šta preduzeti. Ima podvučenu rečenicu koju je izgovorio generalni direktor kompanije: „Gospodo, mislim da ne moramo da brinemo o ovoj stvari zvanoj internet – siguran sam da će to proći.” Baš kao i sam džez, biznis mora da nastavi da sluša, da se prilagođava i da improvizuje. To je otpornost. A za trenutak ću govoriti o tome kako da učinimo da te promjene funkcionišu pravedno za sve – jer tu na scenu stupa drugi stub naše priče.
OTPORNOST KROZ SARADNJU
Dakle, ako je disrupcija konstanta, logičan odgovor je otpornost. Otpornost dolazi iz kreativne promjene. Ne iz ukopavanja u mjestu i odbijanja da se pokrenete – otpornost ne znači ostati isti. Ona podrazumijeva pronalaženje novih načina da se ostane dosljedan muzici dok se istovremeno prilagođavate novim okolnostima. To su dvije potpuno različite stvari. A ova poruka „ne bojte se, prigrlite to”? To je klasičan način razmišljanja u džezu. Improvizacija doslovno znači reagovanje na neočekivano. Ne njegovo izbjegavanje. Isti taj mentalni sklop važi i van scene – u načinu na koji vodimo izdavačke kuće, festivale, striming platforme, pa i same medije. Ali evo gdje dolazimo do ključnog dijela. Možemo biti otporni samo kada su obje strane posla u ravnoteži. A kada kažem „obje strane”, mislim na kreativnu i biznis stranu – umjetnike, menadžere, izdavače, autore, promotere, festivale, klubove, striming platforme, medije i tijela koja se finansiraju iz javnih fondova. Sve njih. Ta ravnoteža se ne dešava sama od sebe. Ona proizilazi iz saradnje, integracije, pravičnosti i, što je najvažnije, jednakih šansi za sve, kao i iz zajedničke posvećenosti tim principima. Jednake šanse za sve su najvažniji od tih uslova. Šta za mene zapravo znače jednake šanse? Evo kako ja razmišljam o tome. Prvo — i to je fundamentalno — kreativnost i inovacije nijesu rezervisane samo za vrh piramide. Nikada nijesu ni bile. Sljedeći važan glas u džezu vjerovatno ne dolazi iz produkcijski najbogatijeg ugla u prostoriji.
To znači da „čuvari kapija” (gatekeepers) u ovoj industriji moraju biti istinski otvoreni i inkluzivni — ne samo u teoriji, već u odlukama koje donose svakog bogovetnog dana. A finansiranje? Finansiranje mora da stigne do čitavog lanca vrijednosti, a ne samo do ljudi koji su već vidljivi. Kada novac teče samo ka vrhu, cijeli ekosistem gladuje. Mediji takođe imaju svoju ulogu ovdje — moraju biti hrabriji u svom izvještavanju, rizikovati sa umjetnicima i scenama koje još nijesu afirmisane.
Obrazovanje, koje mi je posebno blisko srcu, ne treba da obuhvati samo to kako se svira muzika, već i kako biti muzičar. To su dvije sasvim različite stvari. Jedna vas vodi kroz vrata konzervatorijuma. Druga vas vodi kroz karijeru. Želim da vam navedem jedan konkretan primjer za ovo. Nedavno sam intervjuisao Dejva Stejpltona (Dave Stapleton), izvršnog direktora izdavačke kuće Edition Records, u okviru serijala o evropskim džez izdavačima za portal Jazz in Europe. Pitao sam ga: „Kada bi mogao da srušiš kompletnu muzičku industriju i ponovo je izgradiš kako god želiš, kako bi to uradio?” I znate šta? To je bio jedini put da je Dejv ostao bez riječi. A poznajem ga veoma dugo! Ali razumio sam i zašto – toliko toga je polomljeno i zahtijeva popravku, da čovjek jednostavno ne zna odakle da počne. Ipak, ono u čemu smo se obojica složili jeste sljedeće: potrebne su nam organizacije koje će podržati jednake šanse za sve u ovom poslu. I tu smo mislili na kompletan biznis, a ne samo na njegovu kreativnu stranu. To je bila naša zajednička tačka spajanja.To nam je potrebno u izdavaštvu: fer ugovori, pravedni tantijemi (autorske naknade), kako za velike izdavačke kuće tako i za nezavisne umjetnike.To nam je potrebno u sferi nastupa uživo: pošteni honorari, ravnopravan pristup prilikama za buking, ali i pravedno finansiranje i podrška. I to nam je potrebno u medijima: pravična zastupljenost, ravnopravan pristup radijskom i televizijskom prostoru, te fer medijska ispraćenost različitih žanrova, regija i glasova. Ovo nije nešto što je „lijepo imati”. Ovo je neophodno ako želimo otpornu i održivu industriju. „Moramo imati na umu da bez muzike nemamo ni muzički biznis.” To je sva suština. Otpornost dolazi iz kreativnih promjena i iz struktura koje su pravedne, integrisane i zasnovane na saradnji.
TEME KONFERENCIJE: VAŠI STUBOVI U PRAKSI
I upravo zato smo danas ovdje. Jer svaki panel na ovoj konferenciji predstavlja praktičan test ta dva stuba. To nije teorija — to su stvarna pitanja na kojima rade stvarni ljudi. Dozvolite mi da vam pokažem na šta mislim. „Može li džez biti faktor mira?” Kada danas popodne budemo postavili pitanje „Može li džez biti faktor mira?”, želim da budem iskren — ovo je teška tema. Nema sumnje da džez, kao i muzika uopšte, može biti kanal za saradnju i razumijevanje. Ali, podjednako se može koristiti i za skretanje pažnje i distrakciju. Dakle, to nije jednostavno pitanje. Ratove koji su harali ovim regionom devedesetih godina prošlog vijeka posmatrao sam iz daljine. I bilo bi pogrešno da stojim ovdje i kažem kako razumijem šta je to značilo. Ne razumijem. Ali sjedio sam sa muzičarima koji su djeca izbjeglica iz tih ratova. Ono što nosim iz tih razgovora nijesu političke teme. Ono što ostaje u meni jeste činjenica da su ti muzičari danas ovdje. Da sviraju. Da stvaraju. Da sarađuju preko upravo onih granica koje su njihovi roditelji bili primorani da pređu pod nekim potpuno drugačijim okolnostima. To nije mala stvar. Ono što sigurno znam jeste sljedeće. Godine 1999, na vrhuncu rata na Kosovu, jedna američka mirovna aktivistkinja i muzičarka po imenu Lora Hasler (Laura Hassler) organizovala je memorijalni koncert u Holandiji. Izvođači su svoj program tradicionalnih balkanskih pjesama — uspavanki, ljubavnih pjesama, pjesama nade i tužbalica — posvetili običnim ljudima širom svijeta koji čeznu za istim stvarima, a ipak se uvijek nađu zatečeni u konfliktima. Taj koncert je prerastao u organizaciju „Muzičari bez granica” (Musicians Without Borders) — globalnu organizaciju koja danas koristi moć muzike da poveže zajednice, premosti podjele i zaliječi rane od ratova i sukoba. Od 1999. godine uspješno sprovode projekte u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, na Kosovu i na Bliskom istoku. Sve je počelo jednim koncertom. Jednom odlukom da se kaže: rat dijeli, muzika povezuje.
Diskusija pod nazivom „Džez u medijima”, koja nas očekuje sjutra ujutru, pogađa samu srž nečega do čega mi je izuzetno stalo. Mediji u džezu nijesu samo puko izvještavanje — oni su jedan od najmoćnijih pokretača za otkrivanje novih umjetnika. A to sa sobom nosi i stvarnu odgovornost. Evo i zašto. Algoritmi striming platformi napravljeni su na bazi prepoznatljivosti i masovnosti. Džez u toj igri gubi — algoritam uporno servira već poznate kataloge radije nego nove umjetnike. Zato u džezu urednički mediji — recenzija, radijska emisija, intervju — nose nesrazmjerno veću težinu u poređenju sa gotovo bilo kojim drugim žanrom. Kada novinar odlučuje o tome ko dobija medijski prostor, a ko ne, to nije beznačajna urednička odluka. Za umjetnika to pravi ogromnu razliku. To znači da odgovornost nije u tome da se pojačava ono što je već ionako glasno — to je samo slijeđenje vođe. Odgovornost je u tome da se aktivno traže i podržavaju umjetnici i scene koji još nijesu na radaru. Kada to radimo, prestajemo da budemo nacionalna ostrva i počinjemo da funkcionišemo kao stvarni ekosistem. To se ne dešava slučajno. To je stvar izbora.
Panel o „Džez obrazovanju” mi je posebno blizak srcu — i želim da budem direktan u objašnjenju zašto. Imamo problem u načinu na koji školujemo muzičare. Konzervatorijumi su izvanredni u tome da nauče ljude kako da sviraju. Teorija, tehnika, tradicija — sve je tu. Ali većina muzičara izađe kroz ta vrata bez ikakve predstave o tome kako biznis zapravo funkcioniše. Ne ona verzija iz udžbenika. Nego stvarna verzija.Kako da dobijete buking? Kako zapravo funkcioniše ugovor sa izdavačkom kućom — i čega se odričete svojim potpisom? Šta zapravo znači izvještaj o tantijemama sa striming servisa? Kako da razgovarate sa promoterom, pregovarate o honoraru, čitate ugovor? Kako da izgradite profil na tržištu koje uopšte ne zna da postojite? To nijesu apstraktna pitanja. To su pitanja koja određuju da li će talentovani muzičar imati karijeru ili ne.I ima još jedna stvar — obrazovanje se ne završava diplomiranjem. Biznis u koji zakoračite sa dvadeset dvije godine nije isti onaj biznis kroz koji navigirate sa trideset pet. On se neprestano mijenja. Ranije smo govorili o tome da je disrupcija konstanta — pa, to znači da muzičari moraju neprekidno da uče kako da operišu unutar mete koja se stalno kreće. Oni koji prežive i napreduju su oni koji nikada nijesu prestali da obraćaju pažnju na to kako biznis funkcioniše oko njih.Zato, kada govorimo o džez obrazovanju, budimo iskreni u pogledu toga šta ono mora da uključi. Svirati prelijepo je neophodno. Ali nije i dovoljno.
Kasnije ove sedmice učestvovaću na panelu „Žene na džez sceni”, pa sam razmišljao o tome šta zapravo želim da kažem. Evo do čega sam došao. Prešli smo dugačak put. Zaista jesmo. Kada sam prije četiri decenije počinjao u ovoj industriji, razgovor koji sada vodimo uopšte se nije dešavao — ni u ovim prostorijama, ni za ovim stolovima. Činjenica da se on danas dešava, da festivali drugačije kreiraju programe, da se pedagozi, kompozitorke i liderke bendova koje su žene prepoznaju pod sopstvenim uslovima — to je stvarni napredak. Ne bismo trebali da se pretvaramo da je drugačije. Ali napredak nije isto što i stizanje na cilj. I to je tačka u kojoj želim da ostanemo budni. Jer dobici koje smo ostvarili ne održavaju se sami od sebe — oni zahtijevaju stalnu pažnju, stalno zagovaranje i stalan pritisak na ljude koji donose odluke. Moment u kojem proglasimo pobjedu obično je moment kada stvari tiho počnu da klize unazad. I evo poente koju zaista želim da istaknem — jer mislim da je ona najvažnija u ovoj prostoriji. Napredak koji smo postigli u pogledu rodne ravnopravnosti u džezu nešto dokazuje. Dokazuje da jednake šanse za sve nijesu fantazija. Nijesu idealistička glupost. Kada odlučimo da to ostvarimo — kada bukeri, direktori festivala, edukatori i finansijeri donesu svjesne izbore — stvari se zapravo mijenjaju. Vidjeli smo to. Dakle, pitanje nije da li su jednake šanse moguće. Znamo da jesu. Pitanje je imamo li volje da tu istu energiju primijenimo svuda gdje je još potrebna.
ZAKLJUČAK: POZIV DA SE TRADICIJA NOSI DALJE
Dozvolite mi da ovo privedem kraju. Džez opstaje zato što se mijenja. A mijenja se zato što sarađujemo. Otpornost nije magija – to je kreativno prilagođavanje plus jednake šanse za sve. Te dvije stvari koje rade zajedno. Zato je moj izazov za vas sljedeći: Posvetite se tim jednakim šansama za sve – ne kao sloganu, već kao načinu na koji poslujemo. U svojim izdavačkim kućama, svojim festivalima, svojim medijima, svojim učionicama – izgradite strukture koje dopuštaju džezu da svoju tradiciju nosi dalje.
„Nije važno kuda džez ide, sve dok sa sobom nosi tradiciju.”